Povijest grada

Kada govorimo o kulturnim i materijalnim vrijednostima vlastitog zavičaja nekako uvijek smetnemo s uma njegovu starost, ljudsku prolaznost i tisuće generacija koje su obitavale u njemu prije našeg vlastitog postojanja.

benkovac logo

Prvi tragovi života na širem benkovačkom području tako datiraju još iz starijeg kamenog doba (paleolitika), a u razdoblju neolita formiraju se prva trajna naselja i započinje se intenzivirati razvoj poljodjelstva na širem području Benkovca, Barica, Brdina, Lisičića i Smilčića. Prelaskom u bakreno i brončano doba razvijaju se utvrđena naselja – gradine koje u željeznom dobu nastanjuje narod Liburna. Kao vješti pomorci i gusari bili su strah i trepet ovih prostora, a za sobom su ostavili, nažalost još neistraženu, bogatu materijalnu kulturu.

Prodorom Rimljana u ove krajeve pokoravaju se i Liburni no širi se rimski način života, kultura zaslužna za izgradnju tisuće spomenika kojima se i danas uvelike divimo. Nastaju tako prve kolonije – gradovi na obali, a stari se gradovi u uskom zaleđu polagano romaniziraju i opasavaju snažnim zidinama od velikih kamenih blokova. Sukladno tome mijenja se i religija stanovništva te se sa starih kultova prelazi na romsko mnogoboštvo.

U 4. stoljeću na ove prostore prodire kršćanstvo koje je uskoro postalo dominantnom religijom, a grade se i prve crkve u Lepurima (sv. Martin), Korlatu (sv. Nediljica) i Pridrazi (sv. Martin). No kako to u povijesti inače biva, velikom seobom naroda pada Rimsko Carstvo, a na ove prostore obrušavaju se nomadska plemena, osvajači s istoka, Avari i Slaveni koji u 7. stoljeću ruše Salonu (Solin) i druga utvrđena rimska naselja. Nakon njih se u ove prostore naseljava poganski slavenski narod – Hrvati.

hrvatski-ratnik-iz-druge-polovine-9-stoljecaOkolnosti se mijenjaju jačanjem franačke države na zapadu kada i sam franački car u ove prostore šalje svoje misionare s dužnošću pokrštavanja ovog novog naroda koji je već osnovao prvu državu pod upravom kneza Trpimira.

Benkovački prostor tako se našao u središtu „svetog“ prostora Hrvata, na pola puta između Knina, Nina i Biograda, na cesti koja se u dokumentima naziva Via Magna (Velika cesta), paralelna suvremenoj cesti Benkovac-Knin.

Nastaju uskoro i prve županije, a grad Benkovac sa širim područjem potpadao je pod četiri hrvatske županije (Novljanska, Sidraška, Bribirska i Karinska županija).

Stvaranjem čvršće državne organizacije jača i proces kristijanizacije, te se obnavljaju i izgrađuju novi crkveni objekti. Izgrađuju ih osobno hrvatski vladari ili pak župani i misionari koji pomažu učvršćenje kršćanstva u mladoj hrvatskoj državi (Lepuri - sv. Martin, Šopot – natpis kneza Branimira à Branimiro dux cruatorum, knez Hrvata).

Hrvati na širem području tako žive u rodovskim zajednicama (dvanaest plemena), koje se prvi put u povijesnim izvorima spominju 1102. g. kada izabiru Kolomana za kralja. Koloman je za kralja krunjen u Biogradu, a članovi spomenutih hrvatskih rodova postaju njegovi vitezovi i zauzimaju poseban položaj u hrvatskoj srednjovjekovnoj državi.

Posebno se na ovom prostoru ističu rodovi Šubići (Bribir), Karinjani (Korlat, Kula Atlagić), Jamometi (Podlug), Gusići (Biljane, Smilčić). Ti se položaji spominju na Velikoj cesti upravo na pola puta između Nina i Knina. Uz tu cestu život je sada tekao jako intenzivno o čemu svjedoče brojni ostatci srednjevjekovnih sela i crkava (Učitelja Vas - sv. Juraj, Paprečane - sv. Jakov, Praskvić - sv. Nikola, Tihlić - sv. Matej, Buković - sv. Vid).

Razdoblje između 12. i 15. stoljeća bilo je razdoblje previranja na ovim prostorima. juznohrvatski-ratnik-iz-13-stoljecaU 13. stoljeću prodrli su Mongoli na sam sjever današnje Hrvatske izazvavši doseljavanje bujice novog stanovništva u Ravne Kotare. Vlast Arpadovića zamijenila je vlast Anžuvinaca i tako su započele stoljetne borbe s novonastalim susjedom – Venecijom. U zaleđu burnih promjena razvio se još jedan narod – Osmanlije koji su krajem 14. stoljeća uznapredovali prema prostoru Hrvatske i započeli s osvajanjem njenih rubnih dobara.

Slabi kralj Ladislav Napuljski 1409. godine je Veneciji prodao svoja prava na Dalmaciju za samo 100.000 dukata, a benkovački kraj postaje je time granica između Mletačke republike i hrvatskih zemalja. Upravo tada nastaju mnoge utvrde i kašteli na benkovačkom području koje ujedno čine i granicu između Mlečana i Hrvata (Kaštel- Benković, Kaštel Perušić, Kličevica, Korlat, Vukšić, Budak). Izgradnjom Kaštela Benković započinje i povijest današnjeg grada Benkovca.

1527. g. Turci zauzimaju Benkovac i cijeli benkovački kraj do Zemunika prijeteći izravno utvrđenim gradovima na obali, a pred njima bježi mnoštvo stanovništva, posljedica čega će se osjetiti u kasnijim stoljećima. Na ovim prostorima Turci su zadržali do 1683. g. kada su potjerani nakon velikog Morejskog rata. Iza Morejskog rata (1715. – 1718.) Mlečani su Požerevačkim mirom pomakli svoju granicu Dalmacije prema Hercegovini. Linija se sada naziva linea Mocenigo, a teritorij acquisto novissimo ili najnovija stečevina. Sveukupno, na ovaj način pomaknula se je granica s teritorija Ravnih kotara te stanovništvo koje je ostalo obitavati u ovim krajevima više nije bilo u neposrednoj opasnosti od Osmanlijskih upada

Vrijeme 18. stoljeća je vrijeme velikih migracija koje u ove krajeve naseljava novo stanovništvo, uglavnom štokavce koji se prema religijskoj pripadnosti sada dijele se na katolike (Hrvate) i pravoslavce (Srbe). Među jednima i drugima ima puno Vlaha, ili kako ih mletački izvori nazivaju Morlaka, iz čega nastaje suvremeni, donekle pogrdni naziv za Kotarce i Bukovčane, Vlaji.

hrvatski-plemic-iz-dalmacije-18-stU vrijeme turske dominacije stradale su jednim dijelom kršćanske građevine, no dobar ih je broj preživio zajedno sa svojim korisnicima. Tamo gdje su naseljeni pripadnici pravoslavne vjere vlasti su im prepustile stare srednjovjekovne crkvice katolika, kao što je to slučaj u Kolarini, Bukoviću, Kuli Atlagića, Biljanima Gornjim, Miranjima, Ceranjima itd.

Padom Venecije u ove prostore dolazi Austrijska vlast u dva navrata s kratkim periodom Francuske vlasti između. Cijeli prostor je, općenito gledajući, u kulturnom pogledu postao zaostao, a materijalno gledajući siromašan pa ako i ne najsiromašniji među austrijskim provincijama. Ipak, suživot dviju religijskih zajednica tijekom 17., 18. pa dijelom i 19. stoljeća mogao bi se ocijeniti relativno mirnim uza sve trzavice i nesporazume koji katkad nisu izostajali. Veće se napetosti počinju osjećati od kraja 19. stoljeća, a kulminirat će u 20. stoljeću. One su svakako povezane s procesom elaboriranja ideja o nacionalnim državama.

Devetnaesto stoljeće provedeno je u borbi Ugarske i Austrije za plodna područja hrvatskih zemalja, i kao da nije dovoljno što je vidno osiromašeni narod umirao od gladi, ne vlastitom krivicom cijela je Hrvatska bila uvučena u rovove Prvog svjetskog rata čime je patio i prostor Benkovca. Kada je na ruševinama Austrijske Monarhije poslije Prvog svjetskog rata stvorena država Srba, Hrvata i Slovenaca, a nešto kasnije i Kraljevina Jugoslavija, hegemonijski koncept bio je u cijelosti na djelu s vodećom ulogom Srba unutar nove zajednice. Njihov je udjel u državnom aparatu rastao (vojska, policija, sudstvo itd.) pa su i napetosti na relaciji Srbi - Hrvati postajale sve izrazitije. Seosko srpsko stanovništvo iz okolice sve više naseljava gradiće kao što je to slučaj s Kninom i Benkovcem u kojima je još krajem 19. stoljeća prevladavao hrvatski narod. Nakon Drugog svjetskog rata upravo ti gradići počinju biti središta rastućeg srpskog nacionalizma i otpora težnji za hrvatskom neodvisnosti. Ipak 1941. bila je godina prekretnica, nastaje AVNOJ i ZAVNOH, a 1944. i Federalna Država Hrvatska koja je srušila NDH ulaskom u Zagreb 1945. godine. Narednih 35 godina obilježila je vladavina Josipa Broza – Tita. Sustavno se šire velikosrpske ideje o nastanku Srbije od Karpata do mora čime se među Hrvatima šire ideje ustanka – ideje „hrvatskog proljeća“. Prostor Kotara u toj bujici previranja ponovno stagnira kulturno no jačaju tenzije polariziranih zajednica – Hrvata i Srba.

Tada dolazi 1991 g. Hrvatski narod se budi i kreće u osnivanje samostalne hrvatske države s dr. Franjom Tuđmanom na čelu. Započinje nametnuti rat za neovisnost i slobodu koje je trajao relativno kratko (ako uzmemo u obzir duljinu ratovanja kroz prijašnja stoljeća) no naštetio je hrvatskom narodu više nego iti jedan drugi rat. Benkovački je prostor i u Domovinskom ratu teško postradao jer je godinama bio pod okupacijom. Stradali su ljudi, stoka, sela, crkve... Minirane su sve katoličke crkve na benkovačkom prostoru, a mnoge su se od njih bile održale u razdoblju vladavine inovjernih Muslimana tijekom 16. i 17. stoljeća.

Nakon 1995. g. i pobjedonosne “Oluje”, stanovništvo benkovačkog kraja vratilo se na stara ognjišta i krenulo u obnovu svojih crkava i domova. Benkovački čovjek krenuo je u novi život i bolju budućnost čiji rezultati su i danas vidljivi.